OD DIREKTORA BANKE DO PREDUZETNIKA, I deo

POŠTOVANI ČITAOCI. OBAVEŠTAVAM VAS DA POSTOVE MOŽETE PRATITI NA http://www.igor-opacic.rs/

 

U prošlom blogu (mom prvencu) trudio sam se da na slikovit način opišem, po meni potrebu savremenog zaposlenog čoveka i njegovu žudnju za finansijskom slobodom. Iako sam tome pristupio s pozicije sopstvenog iskustva, pokušavajući da objasnim ljudima da je trka za stalnim zaposlenjem unapred izgubljena, učinilo mi se da sam nekome možda ostao dužan  – zašto sam uopšte tako nešto napisao.

Odgovor je jednostavan:  Moj lični finansijski uspon i sunovrat.

 

OVAKO JE POČELO

Neko od komentatora je dobro zapazio da ja moja shvatanja o finansijama debelo baziram na knjigama Roberta Kiosakija. Mada, ne samo na njegovim knjigama. To me je učinilo srećnim, zaista. S kime god sam ja pričao o toj knjizi niko pojma nije imao. Eventualno je možda čuo, ali pročitao nije niko. Sada vidim da sam na sreću bio u zabludi. Ne plaši me ni eventualna mogućnost da ljudi pomisle da samo želim da prepričam knjigu.

NE, JER JA SAM TU KNJIGU ŽIVEO.

 

2003

Ovo je za mene bila sudbonosna godina. Pred kraj te godine, dobio sam na poklon knjigu „Tok Gotovog novca“ od Roberta Kiosakija. Tada to nisam znao, ta knjiga je bila 2-ga po redu u njegovoj ediciji. No, nije to ni tako bilo važno jer sam čitajući njegove sve knjige kasnije, shvatio da se naslanjaju jedna na drugu.

Uglavnom, nakon prvog čitanja, usledilo je još nekoliko uzastopnih čitanja. Zaista sam bio ošamućen saznanjima i „istinama“ o meni i većini ljudi koje sam poznavao. Posebno mi je upečatljivo bilo saznanje koliko niko od nas i ne razmišlja o svojoj vrlo neizvesnoj sadašnjoj finansijskoj sudbini a posebno budućoj.

Koliko smo svi mi isti, bez obzira koliko visokih škola završili, jednako finansijski neobrazovani i povrh svega  – preplavljeni STRAHOM.
Samo zato što ne znamo. A kada god čovek ne zna i ne razume on je uplašen. Koliko smo svi mi nesvesni jedne bolne istine da život protraćimo, trčeći za stalnim zaposlenjem ne bi li se umirili. Ne bi li (posve lažno) sebe ubedili da je stalan posao izvor redovnog priliva, slobode i zadovoljstva. A nikad kao danas nema ništa nesigurnije nego trražiti stalan posao.

Prosto me užasava svakodnevna pojava da su ljudi spremni da rade za 20.000-25.000 mesečno. I pri tome su besni na sve oko sebe i krivi su im svi koje poznaju, Svin osim njih – naravno. Ovo pišem zbog ljude koji su slični kao oni i koji osećaju ogrmono nezadovoljstvo i bes. I depresiju. A depresija je baš to  – bes, ali okrenut ka sebi a ne spolja. A to ubija, to prouzrokuje sve bolesti koje poznajemo. Ne kažu psiholozi džabe, da ispraznite svoj bes a ne da ga gutate. Ovo ne pišem za one koji su na visokim pozicijama uz ogromne plate. Mada mislim da ni za njih ne bi bilo zgoreg. Čisto da se ne uljuljkaju.

 

ZLATNA ERA,

Nakon ošamućenosti i saznanja kakva mi se sudbina sprema ukoliko nešto ne preduzmem , rešio sam da krenem u akciju. Napominjem da sam tada bio zaposlen u najvećoj lizing kući sa veoma, veoma pristojnom platom.

Pozajmio sam od majke EUR 3,000. Podigao sam kredit EUR 5.000 i kupio akcije Panonske Banke. Zašto baš njene? Pa, pročitao sam u novinama da je Novosadska Banka upravo prodata ERSTE grupaciji za 3 puta veću cenu od knjigovodstvene vrednosti. Panonska banka je već bila na berzi i kada sam video knjigovodstvenu vrednost nisam više oklevao. A svi su me odvraćali rečima „Nemoj, to je prevara… to trguju Kostić i Mišković izmedju sebe… Ojadiće te itd“.

Uglavnom 2005-te sam profitirao EUR 28.000 kad je banka prodata jednoj italianskoj bankarkskoj gruapciji. Mami sam vratio 4.000 (a pozajmio sam od nje 3.000), a ostalo, uz stan koji sam prodao uložio u druge akcije. Ponajviše u tadašnju METALS banku (kasnije Razvojna). Mada sam opijen „uspehom“ počeo da se ponašam vrlo nerazmno ulažuči u akcije koje danas vrede kao tepsija ribe.

Uglavnom, u Aprilu 2007 ukupna neto vrednost svih mojih akcija i imovine vredela je EUR 500.000. Za srpske uslove, u 38 godini, ja sam postao bogat čovek. Nešto što je vredelo 20.000 evra ja sam tretirao kao 20.000 dinara…ma ni toliko. Tada počinje moja „zlatna“ era. Počeli su da me vuku za rukav. Nekolicina ljudi koje poznajem su imajući moj uspeh u vidu, počeli su sa trgovanjem. Tih dana, nastala je opšta pomama za akcijama na berzi. Neke akcije su dostizale rast i do 600 %. za 3 meseca. Za razliku od mene, većina nije uopšte imala nikakvu strategiju koje akcije kupuje. Sve se svodilo na kupovinu svega što postoji na berzi i nisu pitali koliko košta. Očekivanja o neprekidnom ratu berze bila su nezaustavljiva.

 

PRELOMAN TRENUTAK

Scenario koji je iskreno malo ljudi znalo, a većina i da je znala ne bi ni marila za to, približavao se. Te 2007 vlada Vojisalva Koštunice napravila je jednodnevnu koaliciju sa tadašnjim SRS-om (današnjim SNS-om). Berze su se strmoglavile dramamtično. Ipak posle nekoliko dana zbog pritiska „medjunarodne zajednice“ (kakav idiotski eufemizam za SAD i EU), Koštunica se predomislio i povezao se s Tadićem.

Taj trenutak je za mene bio odlučujući. U neagtivnom smislu. Bio sam uveren da će se sve vratiti u „normalu“. Berze su opet nakratko poskočile i ja sam se umirio. Kada su akcije za kratko vreme opet počele da se strmoglavljuju, pomislio sam da je to samo kratkotrajna korekcija i da će sve opet biti po starom. Kada je silazni trend nastavio nesmanjenom žestinom i u 2008-oj, postalo mi je vrlo teško da prodam jer sam znao da je to nekad vredelo EUR 500.000. „Da bog da imao pa nemao“ –  kakva istinita poslovica. I dalje sam istrajavao u nadi da će se sve vratiti u normalu. 2009 i 2010 su bile grozne. Akcije su pale i više od 20 puta. Sada nisam prodavao, držeći se one gubitničke „ E pa neću da dam budzašto, pa makar propao“.

Tako je i bilo. Svi znate sudbinu te banke. Nju apostrofitram, jer su te akcije činile 80% mog portfelja. Do zadnjeg dana me nije napuštala nada. Ipak s vremenom sam bio saglasan da dobijem makar šta, ali nisam hteo da prodam smatrajući da ću uvek izvući više. I na kraju, samom sam sebi izvukao uši. Banka je bankrotirala zbog političara, gramzivosti i lopovuka, a ja i slični meni ostali smo kratkih rukava.

 

„JEFTINA LEKCIJA“

Kakva jeftina lekcija – EUR 500.000 za promenu svesti. Nikada nisam toliko skupo platio za bilo koji oblik škole. Nisam ni znao da li sam bio u stanju da podnesem tako nešto. Ko zna, da nisam pročitao sve one silne knjige i bio koliko toliko spreman, možda bih završio u bolnici.

Ovako sam shvatio da nisam iznutra bio spreman za taj novac. Moj unutrašnji šematski prikaz novca nije bio spreman za tu količinu novca. Isto bi mi se desilo mi i da je 5.000.000 bilo u pitanju. Sada znam i tačno koji je to momenat bio koji me je odveo u sunovrat: te 2007, s 500.000 u džepu, radio sam u banci kao rukovodilac za privredu sa platom oko 1.000 evra, zapitao sam se: „Ako prodam akcije, šta ću raditi od sebe i dosade“. To je bio odlučujući momenat. Sad znam da sam tada bio nespreman da uzmem obilje koje mi se pružalo. I gorko sam zažalio. Posebno jer je sled dogadjaja to i potvrdio. Na kraju izvukao sam nekoliko pouka:

-Odvažite se i reskirajte. Novac koji je izgubljen nije najvredniji, već protraćeno vreme. Ono se nikad ne može nadoknaditi. Iskustvo će vam omogućiti ponovnu zaradu. Bankrot nije smrt. Za pametnog čoveka.

– Pre nego što se otisnete, obrazujte se. Nema svrhe da utrčite u bilo šta, a da ne znate pravila ni ko su igrači. Zapamtite to nije izgovor da ne preduzimate bilo kakvu akciju čekajući povoljna vremena. Vremena nikad nisu povoljna.

– Ne alavite se. Uvek imajte TP („take profit) i SL ( „stop loss“)

-Vreme, vreme… to je sve što zaista gubite. To se nikada ne vraća. Nema smisla strahovati i moliti se bogu da dodjete do penzije na što bezboniji način.

 

PREDUZETNIK

Moja „ljubav“ sa bankom završila se krajem 2009 u nimalo lepim okolnostima. Kada sam je napustio imao sam ponudu da radim za 40% veću platu nego  do tada. I nisam prihvatio. Radilo se o finansijskoj instituciji. Zapitajte se svi koji čitate koliko bi vas odbilo mesečnu platu od EUR 1.500.

Već 5 godina sam u privatnim vodama (finansijski konsalting) i jedem hleb sa 9 kora. Iako 90% ljudi gleda da se uvali u državni sistem ja to gledam kao priliku. I ja imam porodicu i nije mi svejedno. Ali sada sam došao u fazu da mrko gledam na stalan posao. Ima dana kad zažalim za onom platom. Ali me prodje. Nije loše kada navikneš na gubitak, POD USLOVOM da to gledaš kao stepenicu ka uspehu. Stepenicu ka finansijskoj slobodi za kojom toliko žudim.

Prosto mi je neverovatno kako su ljudi spremni da rizikuju i živote samo zbog zabave(paraglajding, ostali ekstremni sportovi i sve što je životno rizično), a nisu spremni na finansijski rizik i gubitak kako bi se dokopali finansijske nezavisnosti. Niko mi ne garantuje uspeh, može se sve i loše završiti. Ali… što se mene tiče samo privremeno. I na kraju, znate šta – užasno je uzbudljivo.

 

6 thoughts on “OD DIREKTORA BANKE DO PREDUZETNIKA, I deo

  1. Potraga za stalnim poslom i san o istom je samo odraz sopstvene lenjosti. Pa ništa bolje, odradiš svoje radno vreme i trči kući pred TV, u kafanu, ne moraš da misliš o bilo čemu. Niko ne misli o tome što si već napomenuo – ništa nije sigurno. To je opet možda posledica decenija komunizma za nama koji nam je stvorio sliku o tome kako je državni posao siguran, jer živiš u (naizgled) sigurnoj državi. Ja sam 2006. počeo kao freelancer kad sam ostao bez posla, a kada se stvorila kritična masa posla, otišao u preduzetnike. Ne živim u Srbiji već godinu i po, imam stalni posao, ali i nekoliko svojih projekata i poslića sa strane. Ne zato što jurim za novcem, već zbog toga što sam naučio da ništa nije sigurno, a zarađivati novac na više strana može da bude i zabavno i na kraju ti omogućava da budeš nezavistan i tim istim novcem kupiš svoje slobodno vreme koje nemaju oni sa “sigurnim poslom”. Jednom preduzetnik – uvek preduzetnik; to sam davno čuo i verujem u to.

    Na kraju da zaokružim, iako je možda off-topic, nije novac loša stvar uopšte, već mi možemo da budemo loši kada se NESPREMNI dokopamo novca :-).

    Srećno, majstore! Čekam sledeći post od tebe 🙂

  2. ŠTA REĆI, A NE ČESTITATI… prvo, na otvorenom umu za nova saznanja. Drugo, na hrabrosti da se preuzme rizik. Treće, bar isprva, na pametnoj primeni novostečenih znanja. Četvrto, na shvatanju i pravilnom prihvatanju grešaka i učenju iz njih. Peto, na hrabrosti i nesebičnosti da se ova priča i iskustva podele ovako javno. I konačno šesto, na hrabrosti da se otisneš u preduzetničke vode i pored prethodnog iskustva.
    KLANJAM SE!

  3. hvala ti puno na ovom tekstu! kad ovako nešto pročitam presrećna sam sto sam napustila ekonomiju. mnogi su mi govorili da to donosi sigurnost, da ekonomista svugde treba, itd, dve godine rada u banci posle završenog ekonomskog fakulteta me je totalno psihički uništilo. svaki dan, sve vreme, razmišljaš samo o akcijama, ubedjuješ klijente u nešto u šta ni sam ne veruješ, samo pare, pare, nikakav smisao posla, nemaš osećaj da si bilo šta dobro uradio za sebe, za zajednicu. nisam uopšte imala osećaj da se bavim društvenokorisnim radom. jedina poenta je bila da nekog u nešto ubedim i da posmatram cifre po ceo dan. na svu sreću, smogla sam snage i rekla “dosta”, upisala drugi fakultet, završila ga, radeći sve vreme uz studije. sada predajem, prevodim, držim časove, organizujem kulturna dogadjanja, dišem! kada se sve skupi, pristojne pare, osećaj ispunjenosti, ne razmišljam uopšte na poslu o parama, o njima razmišljam samo kad treba da ih potrošim.

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s