LIFECOACHING – kako to (uglavnom) pogrešno zvuči

POŠTOVANI ČITAOCI. OBAVEŠTAVAM VAS DA POSTOVE MOŽETE PRATITI NA http://www.igor-opacic.rs/

 

Poverenje

Najtananije ljudsko osećanje vezano je za ljubav i poverenje. Prevedeno na poslovni jezik, da bi vas neko doživljavao sa uvažavanjem potrebne su 2 osobine – poštenje i poverenje. Kada vas neko doživi kroz ove dve osobine vi postajete osoba od integriteta i vaša izlaganja bilo koje vrste slušaju se s uvažavanjem.

Ako pođemo od te činjenice, svi mi na ovoj planeti tražimo nekog u kome bi prepoznali te dve osobine i ko bi nas „vodio“ ka našem životnom cilju. Bilo kojem cilju, a ne samo materijalnom blagostanju. To je naročito izraženo u školskom i adolescentnom dobu. Premda kao odrasle jedinke imamo mogućnost razmišljanja i dobrog proučavanja osoba s kojima dolazimo u kontakt, velika većina od nas ne prestaje da se ponaša kao dete.

S tim u vezi, danas vam je zasigurno poznata situacija, da nas je preplavio talas LIFECOACHINGA a s tim u vezi i „profesionalaca“ koji su nam na „usluzi“ kako bi svako od nas uspeo da izbaci najbolje iz sebe. Iako ovo može zvučati prejako, deluju kao vođe savremenog kulta. Neko sa izuzetnim komunikacionim veštinama i razvijenim interpersonalnim odnosima, očas lako zavede omamljenu gomilu. Arapi su govorili da je najveći božiji dar – dar veštog korišćenja reči. Zato je i prorok Muhamed bio uspešan jer je imao taj talenat.

Šta je ovde problem? Da li sam ja protiv ljudi koji pokušavaju da pomognu drugima? – Ni slučajno.

A kakve onda to ima veze sa tematikom mojih postova? -Velike

 

Učitelj

Pojam „Lifecoaching“ iliti mentor, nije ništa drugo do značenje Učitelj. Učitelj kao takav neophodan je svima koji prolaze kroz život. Bez obzira na uzrast. U školskom dobu svi prolazimo kroz uređen sistem sa učiteljima (nastavnicima, profesorima). U tim razdoblju ne dovodimo u pitanje autoritet i znanje mudraca koji nam otkrivaju svet. Što je dobro, jer je to jedan od oblika socijalizacije i poštovanja prema odraslim koji više znaju.

Ipak, u odraslom dobu taj stav je jako opasan. Većina od nas prihvata autoritet zdravo za gotovo bez da se potrudi da prema nekom oseti autoritet na bazi činjenica.

Zato je prava navala raznoraznih škola i radionica koji se bave „lifecoaching“ obrazovanjem. Jer ljudima trebaju slatkorečivi vudui koji će ih ohrabrivati. Kada začeprkate ispod površine, ti „mentori“ su uglavnom pre vas završili kurseve i „postali“ životni učitelji !? Lekcije se nabiflaju i dalje se deklamuju široj populaciji. A gde su istinski rezultati takvih individua?

Isto važi i za novac. Ko su, uglavnom, vaši sagovornici (life-coachers)kada je novac u pitanju?. Pa vaše najbliže okruženje.A imaju li oni bezbrižan život kada je novac u pitanju? Uglavnom ne. Ali zauzvrat znaju sve formule uspeha,znaju sve tajne finansijski slobodnih, znaju sve kriminalne i „nepoštene“ puteve onih koji su uspeli…samo ne znaju za sebe, jer eto uvek je neko drugi kriv.

Bilo kako bilo, o novcu pričate s nekim ko uglavnom ga nema dovoljno. Pa kakve onda rezultate možete da očekujete? Pa iste one koje ćete dobiti na „radionicama“ i kursevima „life-coaching“-a. Iste one koje vam serviraju nesigurni ljudi koji su uspešno „položili“ kurs ali ga neuspešno provode na sebi. Pri tome, zarađuju na vama govoreći vam reči „što uzbudljivo zvuče“.

Bolje bi bilo da se držite ljudi koji uspeli u oblastima do kojima vam je stalo. Ne mora ta oblast da ima nikakve veze s novcem. Ali takvi su retki, retko i drže kurseve, a imaju OGROMNO iskustvo i znanje iz prakse. Međutim postoje, samo strpljenjem i preciznim odabirom možete dopreti do njih. Uglavnom nemaju doktorske i akademske teoretske titule koji mnogi drugi imaju. A upravo ti drugi, zarađuju na vama kako bi vam preneli svoje teoretsko iskustvo. Oni vas savetuju šta i kako da radite, a sami nikad u životu nisu ni pokušali da rade na taj način.

Zato, pamet u glavu….

 

Gostovanje na RTV – FINANSIJSKA PISMENOST, juni 2015

POŠTOVANI ČITAOCI. OBAVEŠTAVAM VAS DA POSTOVE MOŽETE PRATITI NA http://www.igor-opacic.rs/

 

Kako se otisnuti prema finansijskoj slobodi, kako prepoznati taj momenat, zašto raditi upravo suprotno od većine, pogledajte u emisiji  “AKADEMAC” RTV

http://media.rtv.rs/sr_ci/akademac/12806

 

ŽIVOT (NI)JE TEŠKO PREOKRENUTI

POŠTOVANI ČITAOCI. OBAVEŠTAVAM VAS DA POSTOVE MOŽETE PRATITI NA http://www.igor-opacic.rs/

 

PRAVILO

Pretpostavljam da su svi koji su čitali moje postove doneli zaključak i stekli utisak da je po meni najvažnija stvar na svetu osloboditi sopstvene potencijale. Ne verujem da je stvar u tome da protraćimo život na način koji podrazumeva da vodimo računa o tuđim poslovima, posebno ako smo u sebi prepoznali talenat i znanje koji mogu da nam pomognu da se vinemo u visine.

Ipak, zarobljeništvo misli koje nam je nametnuto u detinjstvu iz najbližeg okruženja neumitno ima posledice na nas kad odrastemo. Umesto da svesno napravimo planer aktivnosti u odraslom dobu i da razvijemo sve svoje skrivene mogućnosti, ostajemo zarobljeni u ljušturama „sigurnosti“. Umesto da ostvari putovanje svog životnog razvoja i umesto da se uključi u avanturu zvanu zabava, većina bira „bezbednost“. To je i odgovor na pitanje zašto radimo to što sada radimo, a ne ono što bismo želeli. Samo čitanje ovih postova neće vam biti od pomoći – trebalo bi da „prođu“ kroz vas. Samo čitanje vas neće razuveriti u vašem ubeđenju da su vam za blagostanje potrebni visoka škola, partijska knjižica ili vrhunsko znanje o biznisu i da zbog tih činjenica, eto, nemate šansu za uspeh. Ipak, ako poštujete pravila – morate da uspete. Tu je razvoj vaše ličnosti od prvorazrednog značaja.

 

ŽIVOTNA MOTIVACIJA

 Sledi jedna anegdota, od pre neki dan:

Dečji rođendan, po pravilu dečja igraonica. Okupljaju se prijatelji koji se druže decenijama. Pre osnivanja porodica svi smo se intezivno družili. Znali smo da zaređamo ceo dan i noć, pa opet sutra da nastavimo. Kada su devojke (a posle žene) ušle u naše živote nastavilo se istim intezitetom, ovog puta s njima. Posle ženidbe i proširenja porodice, to druženje se smanjilo, palo na jednom mesečno u proseku, uključujući dečje rođendane, roštilje, novogodišnja i „ničim izazvana“ porodično-kućna druženja ili prvomajska okupljanja.

 Na ovom događaju, posle pozdravljanja s prijateljima koji su već stigli i onima koji polako pristižu, nekako po navici, odvaja se muška ekipa u posebnu prostoriju, deca se obrušavaju u prostor za igranje s animatorkom, dok ženski deo populacije počinje uobičajene beskrajne rasprave o svemu i svačemu.

Nekada bezbrižni razgovori o fudbalu (sportu), politici, ženama i parama sada su se pretvorili u sumornu raspravu o svakodnevici, a posebno o budućnosti koja nam se „smeši“. Ljudi u našim najboljim (srednjim) godinama na buduće događaje ne gledaju kroz ružičaste naočare, a gledajući sa strane to ne bi tako trebalo da bude – svi su zaposleni na pozicijama za koje bi većina stanovnika dala desnu ruku. Dvojica u bankama, jedan u Telekomu, a jedan u Penzionom fondu. Plate za srpske uslove od odličnih do sjajnih. Ipak, nije sve bajkovito. Nije dovoljno, ne ostaje ništa za akumulaciju, sve se potroši.

Jedan je maestralan u oblasti mobilnih telefona i telekomunikacija, nema šta ne zna, ali… Drugi je omiljen, kao osoba beskrajno strpljiv i susretljiv, zaposlen u banci dugi niz godina. Ipak, skoro mu je 50 i gotovo je deceniju na istoj poziciji. Obožavaju ga i kolege i klijenti. Treći je takođe zaposlen u banci, s vrlo visokim primanjima radi usko specijalizovan posao značajan za banku. Poslednji na „listi“ radi u PIO… zacementirano radno mesto do penzije. Jedino sam ja „crna ovca“ u društvu.

Reč po reč, povede se priča o finansijskoj situaciji. Iako su bukvalno svi daleko iznad svakodnevice većine građana Srbije, stanje duha je negde između nezadovoljstva i letargije do „dobro mi je tu gde sam, ne bih ništa menjao jer ionako ne mogu“. Život se nekako otaljava.

Moje raspoloženje je, nasuprot njihovom, odlično. Ova godina, kao i prethodna, odlično će se finansijski završiti. Osim redovnog biznisa, polako razvijam još dva, s tim da mi je jedan od njih prioritet jer ću se uključiti u rad uz već postojeći tim ljudi. Radi se o sistemu koji već uveliko profitira. Ponuđeno mi je da sarađujemo, a upoznali smo se preko mog osnovnog biznisa. Uspeo sam da im značajno pomognem, a njihovo zadovoljstvo je rezultiralo pruženom rukom i ponudom da se uključim u zajednički projekat. Tako to ide – uradiš jedan posao valjano, pa ti uspešni ljudi uzvrate ponudom da im se pridružiš. Setite se saveta koje sam dao u postu „Zašto su bogati ljudi tako omrznuti“. Drugi biznis ću strpljivo razvijati, lagano, korak po korak.

Moj optimizam je prihvaćen s pomešanim osećanjima, od neverice do čuđenja, posebno kada znaju da sam odbio platu od EUR 1.500. Niko ne može da poveruje u to. Neki mi kažu da sam budala kada sam ispustio takvu šansu, neki s nevericom okreću glavu.

U tom momentu, prijatelj, zaposlen na visokoj poziciji u banci, na moju konstataciju da mi je dobro i da se spremam za još dva biznisa, odgovara pitanjem: „A zar ti to nije suviše rizično?”

„Aha“, odgovaram ja, “baš zato jedva čekam da se uključim“.

Nastaje tajac. Nekoliko pari očiju zapiljilo se u mene slušajući u neverici šta pričam. A pričam kako je taj sistem već dovoljno razvijen i da će već ove godine, dakle u drugoj aktivnoj godini, doneti profit, iako je samo jedan partner klijent. Radi se o sistemu koji je već prilično poznat i dosta ljudi je uključeno u njega. Ali ima pojednostavljen sistem funkcionisanja koji je mnogostruko prijemčiviji od postojećih, barem sam ga ja tako ocenio. Čak i ne ulažem veliku svotu, a dobijam franšizu i široku slobodu da delujem u stvaranju mreže budućih partnera.

Iako im finansijska sloboda kojoj težim izgleda primamljivo, potpuno im je odbojna cena koju plaćam za to. A to je nestalan i nesiguran posao. Pokušavam da im objasnim da tradicionalno „stalno“ zaposlenje nije sigurno, već da je ustvari posao siguran samo onda kada ga stalno „ima“, tj. kada se u preduzetničkoj ekonomiji stalno kreiraju radna mesta. Ali ne vredi. Kao što ne vredi ni objašnjenje da kontrolisan rizik i spremnost na promašaj omogućavaju finu zaradu koja se meri u procentima, a ne fiksnim iznosima. Još kad im kažem da je jedini način da od sada prihvatim neko „stalno“ zaposlenje onaj koji podrazumeva zakonski minimalnu platu, ali uz visok procenat dobiti, nerazumevanje se pojačava. Ne pomaže ni činjenica koju im podvlačim, a to je da su svi putovali ili će  putovati avionom na more noseći pritom glavu u torbi, rizikujući svoje i živote svoje porodice zbog tuđeg peska, a s druge strane se plaše da izgube samo nešto što se ponovo može steći – novac.

Strah od novog i neizvesnog pobeđuje. Iako svaka opasnost krije i priliku, mnogi ipak više vole da igraju utakmicu, ali da ne izgube, umesto da igraju na pobedu. Više vole da im mreža ostane netaknuta nego da igraju na gol više. Više ih boli mogućnost poraza nego radost pobede. Tako je i s ovde meni dragim ljudima. Smatraju da je bolje da se potrude da ne izgube to što imaju, gubeći tako jednu od  najdragocenijih stvari – vreme. Vreme je jedini resurs koji nikada ne možemo da vratimo. Ipak, bezbedna zona, kao sirena na moru, izgleda kao da je lek protiv smrti. Kao da je bezbedan put do penzije predvorje rajskih vrata. I jedino što ih motiviše je san o većoj plati, boljem radnom mestu i beneficijama, mada, u konačnici, oni i imaju neki razlog za to jer imaju dobre plate u odnosu na većinu, što uopšte nije sporan motiv. Ali i ta plata je samo za relativno pristojan život koju većina ljudi ovde može samo da sanja. Bez akumulacije. Malobrojni su oni koji mogu to da dosegnu. Ostali protraće vreme nadajući se bingu.

Ta druga ogromna većina ostaje zarobljena u „zoni bezbednosti“ u kojoj živi ispod nivoa dostojanstva ili preciznije rečeno – na ivici egzistencije. Njihovi motivi su isti kao i motivi mojih prijatelja, samo za značajno manju sumu, recimo da se dočepaju prosečne srpske plate. Iako je suma različita, motivi koji ih pokreću su identični, način razmišljanja je identičan, postupci su identični.

Moj savet bi bio sledeći: Ako vam je stalo do sebe i sopstvene finansijske slobode, radite suprotno od većine.

Prosto, ali istinito. Tajna je baš u jednostavnosti

KAKO DA ISPLANIRATE FINANSIJSKU SLOBODU

POŠTOVANI ČITAOCI. OBAVEŠTAVAM VAS DA POSTOVE MOŽETE PRATITI NA http://www.igor-opacic.rs/

Tragedija

Imam 10.000 EVRA, u šta da uložim?

Ovo je najtragičnije pitanje s kojim se susrećem. Na postavljeno pitanje s moje strane: „Ako bih ti sada dao 10.000 evra da započneš bilo šta, koja bi bila tvoja odluka tj. u šta bi uložio“. Od njih 10, devetoro bi odgovorilo „pojma nemam“ ili „kupio bih nekretninu“ ili „stavio bih na štednju“. To je po meni skoro pa tragično.

Ako ove postove shvatate ka štivo za „brzo bogaćenje“ – u zabludi ste. Ovi postovi su za ljude koji su spremni da uče i da se istovremeno odreknu uobičajenog načina razmišljanja. Ovo je post za one koji su spremni da prihvate istinitost da je industrijska revolucija završena (razvijene ekonomske zemlje) ili je na putu da se završi (ostali) i da shvate da smo duboko u eri informacija. S tim u vezi, od dramatičnog je značaja razumeti da nema ničeg snažnijeg od ideje kojoj je došlo vreme i da nema ničeg tragičnijeg od ideje koja je prevazidjena (stalno zaposlenje).

Preciznije rečeno, sve kreće iz vašeg uma. Ako ste sigurni da se novac teško stiče – u pravu ste… i obrnuto, ako ste uvereni da se do finansijske slobode stiže uz nimalo napornog rada – opet ste u pravu.

I još preciznije, ako mislite da se novac teško stiče i da je bolje da se držite državne službe, onda ga zaista nećete imati dovoljno. Ako uz to ne prihvatate rizik od promašaja, sav vaš vrhunac u životu jeste što bolja stepenica u hijerarhiji.

 

Naučio sam sledeće:

a) što više tražiš garancije i sigurnost, to se više suočavaš sa oskudicom. Traganje za „siguricom“ i oskudica idu ruku pod ruku. To dalje podrazumeva i manjak potrebe za izobiljem. Što je osoba više obuzeta sigurnošću, to je manje vidi šanse koje stoje pred njom i vidi samo jednu stranu medalje.

b)što se više takmičiš da bi se popeo na hijerarhijskoj lestvici, to te više očekuju problemi s novcem.

c)što ti je mozak upregnutiji i kreativniji, to ti je  finansijska sloboda bliža.

 

Panika

Jedan od najgorih osećaja u stomaku je panika da li ćemo imati dovoljno novca da platimo račune. U životu postoje 2 novčana problema: upravljanje manjkom i upravljanje viškom novca. Kada god se uspaničite oko novca – uporno se pitajte: koji od ova dva problema bih voleo da imam? To vam je najbolja vežba na svetu. Podvlačim reč vežba, a ne ad hoc pitalica.

Ipak većina ljudi je savladana panikom od manjka novca, a to dalje vodi prestravljenosti zbog opasnosti da ćemo ostati bez stalnog posla. Kada se to desi, samopoštovanje i ponos ravni su nuli, dok poniženje koju je individua spremna da prihvati eksponencijalno raste.

 

Prvi korak u prevaziladjenju straha i panike jeste pravljenje plana. Velika većina doslovce ne razmišlja o tome kako će sutra provesti dan, a kamoli da se potrudi da vidi barem godinu dana unapred. Ja svoj finansijski plan vodim od 2006. I to je najprimitivnija Excell tabela. Plan prihoda i rashoda imam za 2 godine unapred. Svaki dan je gledam, tj. podatke o planskim mesečnim  prilivima i odlivima. Tako se u mojoj glavi formira stav  o tome koliko treba da zaradim ove godine za pristojan život koji sam zacrtao. Nijedan trošak ili investiciju ne napravim bez konsultacije s tabelom. Trenutno, prihodi koje sam do sad ostvario u mom privatnom poslu omogučuju mi da živim na lagodnom nivou do 31.12.2016. Da podsetim, bogatstvo se ne meri količinom novca već količinom vremena. Da li sam uspeo? Ne , još nisam…ali se krećem ka potpunom ostvarenju svog FINANSIJSKOG PLANA.

 

Finansijski plan

Odgovori na pitanja šta uraditi od svog života i kuda se uputiti, osnova je finansijskog plana. To je glavna potka koje se retko ko hvata. Da bi ste bilo gde stigli, morate napraviti plan od svog života. I to treba da je vrlo ličan plan. Nema prepisivanja. Gde je tačka A, i gde i kada je tačka B.

Kada neko gradi kuću, obično pozove arhitektu. Kada je reč o finansijskoj slobodi, izbor najvećeg broja ljudi je rezultat straha – stalno zaposlenje.

Evo saveta, tj. koraka koje sam ja lično preduzeo. Naravno, ne morate i vi,  sasvim je u redu da uradite na svoj način:

  1. Prvo i osnovno, zapitajte se šta želite od svog života. Ovo je najteže pitanje koje većina izbegava. A izbegava jer ne žele da napuste rutinu u kojoj se nalaze iako su nezadovoljni. Ali je barem poznaju, pa je i trpe. Novo, rizik i nesigurnost ih odbijaju.
  2. Usko vezano za prvu tačku – odgovorite kakav je do sada bio vaš život i gde će vas odvesti ako tako nastavite.
  3. Ni u kom slučaju nemojte da se u ovoj fazi konsultujete s bilo kim, posebno ne sa bliskim osobama, i to u cilju da izbegnete one „ohrabrujuće“ reči – „Ne budi blesav“, „Ne možeš ti to“ „Baš ćeš ti to da napraviš, a mnogi nisu uspeli“ i slično.
  4. Sigurno ima neko u okruženju ko vam može pomoći da načinite finansijski plan. Neko ko se razume u finansije, naravno.

Za one koji ne poznaju nijednog takvog, evo predloga jednostavnog finansijskog plana:

Prvo i najvažnije: bez navike odvajanja makar i malog mesečnog iznosa usmerenog ka investiranju, nigde daleko nećete stići. Podvlačim reč investiranje, a nikako štednja. Prvo se steknu navike upravljanja malim iznosima dok ne postignete rutinu. Nakon toga, razlika je samo u nulama. Bukvalno.

Dakle, kako po meni (a tako se ja lično ponašam), treba da izgleda upravljanje novcem? U ovom finansijskom planu iznosiću procente jer je besmisleno da se oslonim na neki iznos. Najosnovnije:

– Podelite svoj mesečni priliv (nezavisno od toga kako do njega stižete) na nekoliko fondova. Izmedju tih fondova su jasne granice i u bilo kom slučaju NE podrazumeva se selidba iz jednog u drugi fond bez obzira na „preku potrebu“. Takvo jačanje discipline je od izuzetnog značaja. Moj primer može podrazumevati i neke vama bliske varijante, ali suštinu koju sada iznosim ne bi trebalo menjati.

 

  1. Čim dobijete mesečni priliv, ODMAH bez okolišanja, deo izdvojte u rezervu za investiranje. Moja je preporuka da to bude 20% ali ispod 10% nemojte ići. Ovo radite bez izuzetka i uvek. Ovaj fond je namenjen  ostvarenju finansijske slobode kroz pasivne i portfeljske prihode tj. obveznice, akcije i druge hartije od vrednosti. Jedna napomena – nema smisla da ulažete u ove finansijske transakcije da se niste prethodno obrazovali . U ovom trenutku, ne preporučujem ni kupovinu nekretnina radi izdavanja. Kome se ne svidjaju hartije od vrednosti može da razmisli o tome da fond za investiranje usmeri ka osnivanju ili kupovini biznisa tj. udela u biznisima. Svaki dinar koji odvojite na ovaj način tretirajte kao ratnika. Ne dajte da olako izadje iz ovog fonda a da se prethodno nije oplodio.

Iako se ovo čini sporo i gotovo nedostižno, od kritičnog je značaja činjenica da što pre počnete. Nijedan penzioni fond ni životno osiguranje ne mogu da se mere sa vašom ličnom akcijom. Trenutno, njihovi prinosi su  2-7% godišnje kada preračunate dinarske prinose u evre !

Drugo, to vas discplinuje da se držite planova i da ne ODUSTANETE posle par meseci, kao što većina nas uradi u svom životu u vezi s bilo kojom stvari koju započnemo.

Ako ga revnosno punite, doživećete beskrajno lepa iznenadjenja. Možete početi i progresivno. Npr.100  dinara prvi mesec, 200 sledeći itd. Ali, ne odustajte i ne prelivajte ga u drugi fond ako tamo zaškripi…

Ako živite od pozajmljivanja, pozajmite još 100 dinara, i tako krenite. Videćete kako će vam se izoštriti finansijska intiligencija kad krenete.

 

  1. 10% za edukaciju. Nema besplatnog ručka. A najgore je ako utrčite u „igru“ bez znanja o tome koja su pravila i ko su igrači. Dakle usavršavanje. Sećate se bloga o kutiji za alat ? Ali u kutiji za alat treba da stoji i dobar alat – obrazovanje.
  1. Ništa bez ravnoteže.Nije lako istrpeti čitavu priču, ako nema fonda za zabavu. Odvojite 10% mesečno za te potrebe, da ne biste revoltirano odustali pre vremena. Naravno važi i suprotno – ako samo trošite, nećete se finansijski „osloboditi“ a i gnjaviće vas osećaj krivice da ste proćerdali novac. Najvažnija stvar vezana za ovaj fond jeste da mora biti u celosti potrošen svakog meseca. Nemojte ostaviti ni paru…
  1. ostatak, što će reči 60%, ostavite za neophodno preživljavanje tj. račune i nabavku.

 

Iako deluje jednostavno, retko ko se pridržava ova 4 „zlatna pravila“. I uopšte nije bitno o koliko se novca radi. Važno je da počnete da upravljate novcem (a ne on vama) pa ćete videti kako se lepe stvari događaju. Najvažnije je što ćete zaključiti da za slobodu nije potreban ogroman novac, posebno, ako se setite zaključka iz mog bloga da se bogatstvo ne meri novcem nego vremenom..

U biti sva moja priča u vezi sa ovim se svodi na sledeće – ili vi kontrolišete novac ili on vas.

                                                      Your choice

OVO NIJE IGRA ZA MALE IGRAČE (II deo)

POŠTOVANI ČITAOCI. OBAVEŠTAVAM VAS DA POSTOVE MOŽETE PRATITI NA http://www.igor-opacic.rs/

 

Istinite priče

U mojim prethodnim postovima iznosio sam neke životne priče, jer smatram da bez opisa egzaktnih događaja nije lako bilo kome predočiti neku misao. Suvo teoretisanje, retko koga može ohrabriti da pokuša bilo šta u životu.

Ovaj put predočiću vam dve životne priče, dva životna stava o novcu, slobodi, hrabrosti i odlučnosti. Naravno, nijedna nije posebno bolja od druge, ali čete svakako shvatiti za čiji pristup mislim da je opravdaniji. Uz to ide i razumevanje da je i „background“ za svaku priču različit pa možda i to može da uzme kao razlog različitog ponašanja.

Radi se o moja dva dobra duga i prijatelja.

S jednim, drugujem još iz srednje škole preko fakulteta, pa smo i radili u firmi zajedno, družili se, zezali se i slično. Vrlo je druželjubiv, duhovit i spreman da uvek pripomogne ako je u njegovoj moći. On je kao osoba natprosečno poslovno sposoban, izrazitih komunikacionih veština, ima odlična poznanstva sa širokim spektrom poslovnih ljudi koji donose odluke. I ne samo to, nego ga ozbiljno uvažavaju pa samim tim gledajući s poslovne strane, uspeva da firmi u kojoj radi donosi lepe rezultate. Osim svog prvog, pripravničkog zaposlenja, svi ostala zaposlenja su mu na rukovodećim poslovima. Nisu to bili Top menadžment funkcije, ali jesu srednji i niži  nivoi, kao što je npr. Regionalni ili direktor filijale na primer. Za naše uslove, uvek je bio odlično plaćen, daleko daleko iznad proseka, poslove je uglavnom dobijao preko oglasa ili „head hunting“ agencija. Tako je i sada trenutno.

Istovremeno, jako je uvažavao dalje obrazovanje, pa je vrlo lako završavao razne specialističke studije i kurseve koji su mu još više obogaćivali praktično i teoretsko znanje pa samim tim i proširivali mogućnosti za brže ostvarenje finansijske slobode koja je glavna potka svih mojih postova. Naravno, to mu je dalje cementiralo stečene pozicije u firmi a samim tim otvaralo šanse za dalje napredovanje u hijerarhiji. Napominjem da se ove zadnje rečenice odnose na početni  period u prvih 7-8 godina od 20 godišnjeg radnog iskustva koje trenutno ima(mo).

Sve u svemu, ne poznajem nikog ko ima toliko veliki potencijal da bude uspešan u materijalnoj sferi jer mu je i ona druga, isto tako važna sfera – porodična, za primer. Oženjen je devojkom sa fakulteta, dvoje dece, krov nad glavom, zdravlje….

Ukratko rečeno – STABILNOST i SIGURNOST na visokom nivou.

Drugi moj drug i prijatelj, značajno se razlikuje od gore pomenutog. Završio je „samo“ srednju školu, tako da je u ondašnjim merilima vrednosti bio autsajder što se tiče mogućnosti dobrog uhljebljenja. Od početka je bio prinudjen da pokreće nešto privatno ili da se zaposli kod privatnika. Pokušavao je dosta toga, promašivao, padao, opet ustajao, zapošljavao se itd. Nije mažen, ostvario se porodično veoma rano za muškarce sa balkanskih prostora, tako da je bio prinudjen da jedva zreo brine o novopridošlim članovima familije. Napominjem da je to bio period ranih devedesetih koje mi tadašnji ispisnici uopšte ne pamtimo kao lep period.

Kao takav, naučio je da se bori i nauči lekcije iz života koje stiču „s druge strane barikade“ i da bude spreman da zgrabi svaku priliku jer nije bio u mogućnosti da sebi dopusti komfor propuštanja šansi.

Došao je XXI vek

U prvim godianma ovog veka, došlo je do značajnih „demokratskih“ promena u našoj zemlji. Došlo je do sveopšteg poleta i napretka. Stope rasta i razvoja dostizale su neverovatne procente za naše uslove. Proklete „devedeste“ brzo su zaboravljene i pred Srbijom su se razvejali tamni oblaci. Optimizam je naglo porastao, a veliki broj stranih investicija, pohrlio je u zemlju.

Nakon „uspešne“ privatizacije došlo je do bržeg ekonomskog razvoja u našoj zemlji pa samim tim i institucija koje su važne za ovaj post. To su finansijske berze.

One su važne jer su oba junaka ove priče bili i sad su stalno zaposleni. To dalje znači, da su im mogućnost aktiviranja privatnog biznisa bile izuzetno skučene bolje rečeno, bile su ravne nuli pa se finansijska sloboda morala osvajati drugačije.

Ko je čitao sve moje postove zna da sam ja medju prvima zajahao ovaj talas promena i novina i da sam se, iako  stalno zaposlen kao i moji drugovi u to vreme, ipak upustio u jednu odvažnu akciju potpuno nesvojstvenu do tada.

Šta se desilo s gore pomenutom dvojcom?

Prvi, kao izraziti favorit, još od 2006 skoro kad i ja, izuzetno se počeo interesovati za berzansko poslovanje. Kao jako dobro teoretski potkovan a materijalno uspešan imao je sve preduslove da napreduje u ovom novom biznisu za većinu od nas. Kako sam se ja već otisnuo skoro da nije prolazio dan da nismo pričali o tome, konsultovali se itd. Raspredali smo sve moguće teorije i opasnosti, znao je sve uspešne priče drugih ljudi nevezano za berzu, imao je pregršt informacija koje su mu davale priliku da udje u biznis. Mnogo puta me zvao povodom nekih kotacija na berzi jer je zbog znanja koje je imao sasvim pravilno ocenio da će ta potencijalna investicija biti uspešna. Davao je savete šakom i kapom.

2015

Danas u 2015 je tamo i gde je bio 2006. Pored svih saveta, ozbiljnih razmišljanja NIJE SE OTISNUO. I dalje je na rukovodečem položaju, s visokim mesečnim prihodimna, ali vlasnik firme u kojoj radi, menja se. Situacija nije kao pre 10 godina. Sad već shvata da nije više mnogo toga izvcesno.

Nedavno smo se opet čuli zbog nekih dešavanja na berzi ali i pored dobrih okolnosti nije ništa preduzeo. I dalje je on je na istom nivou. Stalan posao sa visokim primanjima i preveliki strah od finansijskog gubitka, naučili su ga da ništa ne preduzima. STABILNOST i SIGURNOST pre svega. To je stvarno strašno zavodljivo. Moguće je i sasvim druga situacija da če i dalje napredovati. Ali sad više to ne izgleda kao najsigurnije ishodište. Možda če negde drugde dobiti i bolje uhljebljenje. Ali nije to poenta.

Ovaj drugi moj prijatelj, otisnuo se pre 5-6 godina. Prvi početni uspesi i zarada ohrabrili su ga da nastavi. Ispostavilo se da je uspešniji od mene koji nekad nekontrolisano razmišljam. On ne. Daleko je oprezniji. Malo ulaže ali lepo zaradjuje što nije glavna stvar. Poenta je u procentima a ne u neto iznosu. U odnosu na uloženo odličan je. Negde izgubi, ali više zaradjuje. Jako je uložio u svoje finansijsko opismenjavanje. E to je najvažnije u celoj priči. Sada jako dobro vlada terminima i sveukupnim znanjem iz ove oblasti. Uglavnom, trenutno je u zaradi negde preko 50% od momenta od kada je počeo. Da je držao banci možda bi bilo 20%, dok bi da je ulagao nekretnine, verovatno bio i u minusu. Odvažio se pa mu je trenutni portfolio veoma značajan. Kad bi sada prodao sve što ima, mogao bi das živi samo od zarade, barem godinu dana na pristojnom nivou. Usput, kupio je sebi i novi auto.Ide na letovanje i zimovanje. Ne razbacuje se, ali vodi računa o svakom dianru.

Dva prijatelja, dve različite priče. Moguće da bi većina razmišljala kao prvi jer je manje bolno a i na liniji je opšte obožavane tkz. linije manjeg otpora. Nikome ne preporučujem da se otisne u berzansko poslovanje ako to ne oseća. Govorim iz moje perspektive i perspektive njih dvojce jer stalno zaposlenje oduzima mnogo vremena. Ovakav vid brige o svojim finansijama vidim kao jedan od dva ili tri moguća. Za mene je ispravniji pristup prijatelja pod brojem dva. Nije pogrešno ako se nekome svidja pristup ovog prvog. Samo smatram da dugoročno gledano takav pristup je mnogo nesigurniji jer sudbina nije u tom slučaju u vašim rukama.

Ključna poenta je da već jedanput nešto preduzmete ako već niste. Vreme vam nije saveznik. Sve možemo vratiti i ispraviti, ali vreme ne. To nam je što nam je. Moj savet je da se ne držite poslovice „Biće vremena i prilike“ osim ako niste u ranim 20-tim. Neće ga biti. Krenite….

OVO  NIJE  IGRA  ZA  MALE  IGRAČE (I deo)

POŠTOVANI ČITAOCI. OBAVEŠTAVAM VAS DA POSTOVE MOŽETE PRATITI NA http://www.igor-opacic.rs/

 

„Pronadjite svoju brzu prugu

Nekoliko komentara na moje blogove iznedrilo je pitanje koje bi se moglo ovako formulisati: “Pa dobro, a šta da radim”. Ovo pitanje me prati odkada sam počeo da se osalnjam na sebe, a dobilo je na intezitetu nakon mojih postova.

Jako je razočaravajuća činjenica da svi koji me to pitaju, u stvari pojma nemaju šta bi radili da nemaju stalno zaposlenje. A odgovor na to pitanje “ A šta da radim” je srž svih mojih postova. A to je:  da su “nerazvijene” moždane ćelije. Zato se i drže samo ono što znaju a plaše se nepoznatog.

Sviđa mi se kako je to veliki ekonomski teoretičar iz XVIII veka, Adam Smit,  definisao: “ Specijalizacija omogućuje ljudima vrlo visoko znanje iz specifične oblasti, ali istovremeno od čoveka napravi glupandera i neznalicu, kakvo samo ljudsko biće zna da bude”. Prevedeno na savremeni rečnik, u ovoj definiciji samo zamenite reć “specijalizacija” rečju “stalno zaposlenje”.

Mozak je “mišić” ali jedinstven u našem telu. Jedino vežbanjem tog mišića njegova “masa” se može razviti i 100 puta više od nominalne. Naša krv prelazi stotine kilometara svake 33 sekunde, naše telo je toliko savršeno da bilo koji kompjuter izgleda kao dečja igračka a samo je instrument našeg uma.. Naš mozak je najsavršeniji mehanizam koji poznajemo. Možemo o njemu pričati danima u superlativima i opet ne bismo sve rekli. Toliko je fenomenalan.

Postoje samo 2 stvari koje će vas sprečiti da ostvarite vaše snove, namere u postizanju ciljeva i izbor života koji hoćete da proživite. A to je film koji prolazi preko ekrana vašeg uma u opuštenom stanju. To je slika koju svesno držite u centru vašeg uma i koja teži da postane deo podsvesti i konačno postaje obrazac ličnosti u koju ćemo na kraju izrasti.

1. Prvo, to su ljudi koji vas okružuju i koji vam govore da ne možete u nečemu da uspete. Ako ih budemo nekritički slušali, ubiće naše ideje a time i nas. Postaće nam dosadno. A dosada je nedostatak kreativnosti.

Možete u vašem umu napraviti bilo koju kreativnu ideju i unovčiti je. Ali morate prestatti da slušate ljude koji kritikuju i govore da to ne može i morate prestati da radite ono što većina smatra da treba da radite ili radite zato što to većina radi, pa je to tako normalno da i vi radite.

  1. Druga stvar, i to mnogo jače jeste STRAH. Ništa tako ne umanjuje naš genij kao prevelik strah i sumnja u sopstvene sposobnosti. Unutar svakog od nas čuči jedan briljantan lik koji čeka da se probudi. Istovremeno čuči drugi lik spreman da kleči i moli paralisan o straha. Jedna od razlika između bogatih ni onih koji to nisu jeste kako doživljvaju strah, tj.kako izlaze na kraj sa njim.

Strah neće platiti vaše račune. Nadate se da će višak novca ublažiti strepnje,ali one ne prestaju. Strah ih drži zarobljene i odlazite na posao nadajući se većoj plati sanjajući oslobađanje. Novac postaje vaš potpuni gospodar.

To podrazumeva i žrtvovanje. Ali žrtvovanje nije gubljenje već odbacivanje starih verovanja da bi stvorili mesta za novo. A držimo se starih ideja i verovanja zbog nedostatka sopstvene vere u sebe i svoje mogućnosti. To proizilazi od poteškoća da razumemo ko smo i šta smo. A morali bi znati da naše JA ne zna za ograničenja i da smo sposobni da uradimo gotovo sve što hoćemo. Ali većina misli drugačije zbog toga što njihova sigurnost proističe u skupljanju što više materijalnih dobara pa se plaše da pokušaju bilo šta drugo. Zbog toga se drže starog i pokušavaju da još više prikupe tog istog starog. A dok god se držite bilo čega zbog straha da ćete izgubiti vi niste slobodni. Vi ste preplavljeni mislima sumnje, ograničenja, ozlojeđenosti i nedostatka.

Pa dobro, čega se to plašimo:

-na površini,  plašimo se da izgubimo ono što sad imamo. Baš tužno… više od polovine zemaljske populacije ne može da poveruje o ono što sada posedujemo. Iako smo siromašni u odnosu na razvijene zemlje.

A zašto se onda toliko plašimo za ono što sada imamo?

– zato što smo tako uslovljeni pa se zato plašimo novog i čak šta više trudimo se da skupimo još više postojećeg, jer ga poznajemo. Sigurnost je posledica Nesigurnosti a to je druga reč za strah. Ako dozvolite da ta paraliza potraje, nikada nećete razviti svoj potencijal. Stići ćete do penzije strahujući svaki dan, a kad penzija dodje i osvrnete se – shvatićete da je život protraćen.

Ako nemate to što tražite u sopstvenoj glavi, NIKADA GA NEĆETE DOBITI od spoljnog sveta. To je od apsolutnog značaja da shvatimo.

 

Ovo nije igra za male igrače

Svi imamo strahove, i to mnogo. Ne znam nikoga koje operisan od toga. Ali igrati na bezbedno  – znači sumnjati,  a to je negativna energija i nikada nećete dobiti ništa drugo osim toga. A tako će vam ljudi i uzvraćati jer ste im to i dali. Ja ove postove dugo spremam, i nemam garanciju da će se bilo kome dopasti. Uložio sam svu svoju energiju u cilju da vam ovo predstavim, ali mi niko ne garantuje da ću to i uspeti. Moje okruženje može samo da me ohrabri. Ali ja ovo radim bez trunke sumnje da li će vam se uopšte dopasti. Bio sam spreman da uradim šta god treba i koliko god dugo je to zahtevalo. Bez izvinjenja, bez ako, bez možda, bez IZGOVORA.

Morate biti hrabri kada stanete ispred svojih ideja. Ovo nije igra za male igrače. Sav vaš dosadašnji život može doživeti veleobrt. I u pozitivnom a i negativnom smislu. Nemojte odustajati, ako ne znate kako da uspete. Kad bi znali ne bi ni valjalo. Pobeda i poraz su deo iste priče i uče se, iako dozvolimo da nas poraz pogodi,  tapkaćemo u mestu. Postaćemo i ostaćemo samo mali čovek koji traži toplo udobno mesto dok nas ne premeste. Kada vas problem pogodi, naše mentalne potencijali rastu. TO JE POENTA.

Moramo shvatiti da uspešni ljudi očekuju uspeh i onda krenu i urade to. A znate zašto? Zato što su svesni svog potencijala te lako smišljaju nove ideje i još lakše ih ostvaruju. Mnogi ljudi i ne započinju ništa jer ih više plaši eventualni poraz nego radost pobede ili uspeha. Kada poraz obuzme čoveka najjednostavnije i najlogičnije je… ODUSTATI. On tada jedino zna za reč “nemoguće” i zna sva pravila koja ne funkcionišu. Zna sve razloge sopstvenog neuspeha i ima sve neoborive alibije zašto nije uspeo.

Obratite pažnju kada se raspravljate s nekim i pričate o njegovom „neuspehu“. Većina objašnjava zašto ne može a u isto vreme neznaju šta može. Ne znaju „šta uopšte i mogu drugo da rade“ a da nisu stalno zaposleni. Oni svoje misli posvećuju: očaju, siromaštvu, neuspehu i porazu.

Uspešni ljudi pak, ne obraćaju pažnju na njih, iako se povremeno i susretnu s porazom. Oni ne žele da žive ispod svojih mogućnosti. Zapamtite i to da svi oni koji uspeju u životu prolaze kroz mnoge srceparajuće borbe pre nego što stignu na cilj. Ali ne odustaju. To je razlika između onih neobrazovanih ali uspešnih koji su “imali sreće” i onih pametnih, sposobnih i obrazovanih ali “predodređenih” za neuspeh.

 

Mali vodić do finansijske slobode

Ovoliki post a bez konačnog odgovora koji posao da započnete?

Pa dobro, evo moj put ka finansijskoj slobodi, uz napomenu da on uopšte nije jedini i najbolji. Stvarno mislim da bukvalno svako od nas ima svoj put.Samo treba već jednom da se otisne. Ali nešto od ovog sigurno možete „copy and paste“

  1. NE ŠTEDITE PARE U BANCI. Jesu „najsigurnije“ ali za ljude koji vode banku. Vama plate 2% (minus porez) a oni replasiraju za 5-10 puta više. A i ne vole ni vašu štednju previše. Za njih je to PASIVA, Ako vam se javi usklik u glavi „Hoću u bankare“ nemojte ga se stideti. I meni se to redovno dešava.
  2. GARANTOVANO imate nešto spektakularno, što drugi ne vide. Odmah da vam kažem to nije dovoljno. Čak šta više može i da vas ukoči. Samo dobra ideja, NIKADA NIJE dovela do uspeha. Ono što će vam pomoći jeste definitivna odluka da ćete u narednih 5 ili 10 godina raditi nešto drugo i biti negde drugde a ne na postojećem radnom mestu. Kada kažem definitivna odluka onda to i mislim. Hoću da kažem da mora biti sprovedena bez izgovora. U suprotnom, ostajete obični maštari. I da, najvažnije: u vašoj kutiji za alat (glavi) definišite koliko je to. Smejte se sebi kako je neostavrivo. Ali ipak, intezivno svaki dan, mislite o tome.
  3. Probajte da odolite kupovini nekretnine(usko povezano sa 1.). Nekretnine uglavnom kupuju ljudi koji imaju viška novca, a manjka znanja šta bi s njim i ogromne količine straha od finansijskog gubitka. A još se i uljuljkaju kako će lako prodati nekretninu. To „lako“ dobro znaju oni koji su je prodavali unazad 4-5 godina. Visinu zakupnine pri rentiranju, ako ste zakupodavac, da i ne pominjem
  4. Intezivirajte se na internetu i uverićete se koliko sve više ima podrške na internetu za START UP projekte. SBAN, IMPACT HUB, START IT, START LAB… Iako su oni pretežno usmereni na IT tehnologiju, ima prostora i za druge poslove. Tamo su grantovi od EUR 10.000 pa i do max. EUR 200.000. I u okruženju ima. Dobar je bugarski ELEVEN koji i prihvata naše aplikante. Ima i državnih fondova koji nisu namešteni, verujte. Na primer: RDA, Fond za razvoj Vojvodine ili Srbije, i poneke banke (Čačanska na primer).
  5. Zadržite stalan posao. Wtf??? Sve vreme pričam o privatnoj inicijativi a sad ovo. Pa morate i dalje da plaćate račune, zar ne? Potpuno je glupo odmah preseći. Ali dok ne stanete na noge, ulažite u ideju i OBRAZOVANJE. Kursevi iz preduzetništva, upravljanja, internet promocije, kao i forumi na kojima se odobravaju sredstva, uglavnom su vikendom ili u popodnevnim časovima. Mislim da će vam vreme biti najveća žrtva.
  6. Ako niste vični pokretanju privatnog posla, a imate novca, razmotrite da vi postanete investitor. Odnosno, razmotrite opciju da ulažete iznose u neke firme direktno, ili preko berze. Ne dajte se zavarati da je to sve kocka. Jeste riskantno, ali se rizik može kontrolisati. Pod uslovom da se obrazujete i da ste spremni da izgubite. I da vam gubitak bude lekcija a ne poraz. Počnite sa malim sumama dok ne steknete samopouzdanje i otpor na strah od gubitka. Nije uopšte teško postiči od 15-20% na godišnjem nivou, pa do plus/minus beskonačno. Zapamtite da je u tom slučaju, ako se opredelite za ovako nešto, dovoljno SAMO JEDNOM DA BUDETE U PRAVU.

FINANSIJSKI  TERMOSTAT

POŠTOVANI ČITAOCI. OBAVEŠTAVAM VAS DA POSTOVE MOŽETE PRATITI NA http://www.igor-opacic.rs/

 

ZAKONITOST UMA I NOVCA

ili kako podesiti termostat

Mnogi od vas su čuli a verovatno i pohađali razne kurseve koji su obećavali instant-bogaćenje. Podrazumevaju se i mnogobrojni CD-ovi i knjige koje prate takve seminare. I šta se na kraju dogodi. Ništa – uglavnom. Osim što ste se lepo osećali u tim terenucima, sutrašnja svakodnevnica brzo vas je odvukla u „realnost života“.

Ništa važno se i neće desiti ukoliko ne podesite svoj podsvesni finansijski termostat na uspeh. Ništa što već znate ili ste nedavno naučili neće vam biti od osobite pomoći.

Želim da podvučem koliko je važno da razumete pogrešne pretpostavke koje se vuku još iz detinjstva i koliko je važno da ih prepoznate i promenite ukoliko želite finansijsku slobodu.

Da biste saznali kako je podešen finansijski termostat, odgovorite sebi na sledeća pitanja: Da li imate redovne ili neredovne prilive? Da li ste zaposleni, samozaposleni ili imate redovne mesečne prilive koji vam omogućavaju lagodan život bez da ulažete imalo fizičkog napora.

Da li vam se termostat uključuje na visoke prihode, umerene ili niske. Da li je nivelisan na mesečnih 20.000, 30.000 ili više 150.000, 200.000?. da li vam on pomaže u dobrom ili lošem upravljanju novcem? Da li vas tera na štednju ili na investiranje?

Ono što je poenta zablude ogromne većine ljudi jeste da su njihovo obrazovanje ili poslovna sposobnost ključni u ostvarenju finansijskog uspeha. Stvari ne stoje tako. Ono što vas čini finansijski uspešnim, jeste vaša sopstvena projekcija visine zarade. Da, baš to.

Stalno zaposaleni sebe vidi kroz trenutnu mesečnu platu i kroz eventaulno povećanje iste u firmi u kojoj je trenutno zaposlen (ili u bilo kojoj drugoj firmi) ili kroz bonuse na kraju godine. SAMO O TOME RAZMIŠLJA. Pa ako je njegov termostat (projekcija) na 40.000  mesečno, to će se i održavati. Može se desiti da će za godinu ili dve i da padne plata ali će se to iznivelisati kasnije, porastom u narednim godinama. I obrnuto, ako dode do iznenandne povišice ili bonusa a termostat ostane nenpromenjen, neka se “ne brinu”, taj višak će se brzo istopiti do napred nivelisanog nivoa.

To je zakonitost – uma i novca. Na ono na šta ste podešeni – to ćete i dobiti. Ovo je toliko očigledno ako priznamo da nam je tako za sve u životu.

Jedini način da promenite ovaj stereotip jeste da drugačije podesite termostat. I da shvatitie da vaš prihod ne može da raste bez da rastete i vi.

 

JO – JO EFEKAT

Oduvek me je impresionirala činjenica da većina ljudi istrajava u radnjama koje rezultiraju neuspehom. Preduzimaju akcije koje su više puta preduzimali u prošlosti i koje su im se obijale o glavu. I uvek dobijaju isto. Stalno im se dešava JO-JO EFEKAT. Ali džabe, uvek ponavljaju akcije nadajući se različitim efektima, tj. mole boga da se nešto promeni sledći put.

Ako ih upitate zašto ponavljaju neuspešne aktivnosti, većina će vam reći da je to zato jer su uporni i istrajni. To je jedna velika greška. Brkati istrajnost i upornost sa pogrešnim delovanjem jedna je od najvećih i najtragičnijih zabluda. Kada govorimo o upornosti i istrajnosti ona se odnosi na krajnji cilj, a taktike su tu da se isprobavaju dok se jedna ne pokaže kao uspešna.

I ja sam prolazio istom rutinom. I ja sam gutao stranice o upehu i pohađao kurseve. Toliko sam želeo da postanem uspešan da pokažem roditeljima i okolini da sam ja „strašno“ intiligentan i predodređen da uspem u društvu i okruženju za koje je materijalno blagostanje sinonim za uspeh. Otpočinjao sam gomile poslova i sjanih ideja koje su skončavali ravne nuli ili još gore od toga.Ostajao sam kratkih rukava.Imao sam sindrom „čudovišta iz Loh Nes-a“. Čuo sam da uspeh postoji ali ga nisam lično video ni doživeo. Stalno sam se hrabrio da je dovoljan jedan i samo jedan pravi posao i ja sam na konju.

Zato je prva stvar koju sam uradio jeste da sam se obavezao na uspeh i da ću igrati na pobedu. Napominjem da uspeh ne znači nužno silno bogaćenje. Svako od nas ima svoj uspeh. Zakleo sam se da neću odustati dok ne postanem finansijski slobodan. Saznao sam da ima nešto što NE SHVATAM i to NE SHVATAM me je sprečavalo u bilo čemu.

Drugo što sam uradio jeste preispitivanje sopstvenog stava o novcu. Do tada sam verovao da je moj odnos prema novcu potpuno ispravan jer ga imam od kada znam za sebe. Tada sam shvatio da je moje „znanje“ o tome moja najveća prepreka. Shvatio sam istinitost rečenice da nije problem ono što ne znamo već ono što „znamo“. Shvatio sam da možete imati najbolji „majstorski pribor“ na svetu (škole, fakulteti, kursevi, seminari) ali ako je u „kutiji“(glavi) kvar – nema ništa od napretka. Dokle god ne podesite svoj unutrašnji mehanizam (kutija) sa spoljašnim mehanizmom (majstorski pribor) – vrtite se u krug.

 

VAŠ ŠEMATSKI PLAN ZARADE

Ko ste vi u stvari? Kakve su vam navike? O čemu mislite u slobodno vreme? Da li verujete ljudima? Da li ste stidljivi? Da li se u stvari plašite toga, šta će vam ljudi reći? Koliko zaista možete da napredujete kada vas „napadnu“ sumnja i strah? Da li ste u stanju da radite i kada niste raspoloženi?Toplo vam savetujem da odvojite malo vremena i odgovorite na ova pitanja.

Da li ste ikada čuli za nekog ko je „pukao“ finansijski. Da li ste primetili ljude koji su zgrnuli ogromno bogatstvo a onda ga naglo proćerdali? Ako ste pročitali ovaj post od početka mislim da ste razumeli koji je pravi razlog. Premda ćete čuti opravdanja o lošoj ekonomiji, izdaji partnera, lošoj sreći. Ipak, razlog je unutra. To je jedini razlog koji pojašnjava zašto neko izgubi ogromno bogatstvo tj, zašto ono bude samo kratkog daha.

Ogromna većina nema kapacitet da se nosi sa ogromnim svotama i, sledstveno tome, nema ni kapacitet da se nosi sa izazovima uspeha i odgovornosti koji idu uz poplavu novca. Nema boljeg primera od mene samog i lekcije koju sam odatle izvukao i naravoučenija koje iznosim u mojim postovima.

Realnost je i da većina nikada ne dostigne svoj puni kapacitet jer protraći vreme u jurnjavi za stalnim poslom i sledstveno tome malo je njih koji su istinski srećni. Razlog je jednostavan. Nesvesni su. Drže se onog što vide i žive u isključivo vidljivom i opipljivom životu.

Moramo razumeti da su plodovi naših života isključivo i jedino zavisni od „korena“. Ali koren je nevidljiv a plodovi su na videlu. I dok god se bavimo plodovima – nećemo daleko stići.

Šta je u stvari šematski plan zarade? Prosto rečeno, to je vaša isprogramiranost prema novcu koja je iskodirana u najranijem životnom dobu. I to onom kada ste ste počinjali bivati svesni sebe i uticaja novca koji on ima na vašu svakodnevnicu. Nijedna beba se ne rađa sa sa već definisanim stavom o novcu već ga, naravno, stiče vaspitanjem. Tamo gde je bila pretežna oskudica i odricanje, velika je verovatnoća da će se tako nastaviti kada potomak odraste. Tamo gde novac nije bio zadovoljstvo već izvor zavade i svadje, velika je verovatnoća da će se to nezadovoljstvo nastaviti i kada deca odrastu. Iako, postoje pojedinačni izuzeci koje takva situacija inspiriše pa naprave nešto.I obrnuto, tamo gde je izobilje u porodici i naslednici se automatski vaspitavaju, u većini slučajeva, da to imućstvo održe ili uvećaju. Isto je sa bilo čim drugim, ne samo s novcem. Iako se novcu besmisleno pridaje veći značaj od bilo čega drugog.

Zašto je to tako? Zato što su sve izjave u detinjstvu koje ste čuli iz vašeg najbližeg okruženja, duboko urezani u vašu podsvest jer tada niste u stanju da preispitate bilo kakvu istinu ili „zakonitost“. Kada se to desi,kada se ureže duboko u vama, vi ste „iskodirani“, to postaje deo vašeg karaktera koji upravlja vašim finansijskim životom.

Kada malo razmislite o ovim tvdnjama siguran sam da ćete se šokirati koliko su iskustva vaših roditelja, njihova uverenja i stavovi o novcu, utkani u vas. Najgore što je većina od nas savetovana da štedimo.I to za crne dane. Pa ako štedite za crne dane, mogu vam reći da će vam ti crni dani na kraju i doći. Neki su ljudi toliko zavisni od štednje daštede ceo život i  na kraju nikada i ne potrose taj novac. A novac treba da vam služi za zabavu i proširi vaš uticaj. Bolje bi bilo da se fokusirate na finansijsku slobodu i investirate u nju.

Najgore od svega što ova spoznaja dovodi do besa i okrivljavanja roditelja, što većina nas radi. I tu ne mislim samo na novac nego za bilo koje tegobe, najviše okrivljujemo roditelje. Zato ste i vikali „mrzim te“ ili još govorite to isto mami i tati. Lako je kriviti tatu, ali tata nije kriv.Tata je odgovoran prema vama, ALI NE I ZA VAS I VAŠE POSTUPKE.

Razlog ili motivacija zbog čega želite da dostignete finansijsku slobodu, od ključnog je značaja da li ćete uspeti. NOVAC NIJE KOREN PROBLEMA NI KLJUČNO  REŠENJE. To je strah i to u obliku navike, dakle strah višeg nivoa.„Šta a ko izgubim sve ?!, „Uzeće mi na porezu“… „opljačkaće me“…“Izgubiću prave prijatelje“

 

REŠENJE

Četiri koraka su važni u prevaldavanju  situacije:

  1. Svesnost – da ste svesni da su „informacije“ iz prošlosti formirale vaš sud.

Posmatrajte sebe, opažajte svoje misli, strahove, navike, postupke, uverenja. Stavite se pod mikroskop.

  1. Shvatanje – da prepoznate ODAKLE su te informacije stigle i programirale vas.

Shvatanje je razboritost da opažate vaše misli i shvatanje da je vreme da preduzmete nešto ako želite da eliminišete programiranje iz prošlosti.

  1. Ograđivanje – Nakon koraka 1 i 2 ostaje vam saznavanje stvarnosti koje možete da izolujete i da ga odbacite i bazirajući se na pitanju gde ste sad i gde biste želeli da budete. Ili, da ne dirate taj vaš „dosije“ iz straha da ne bude još gore. Što većina i radi.
  2. Popravljanje – neposredne akcije u cilju „ozdravljenja“ vaših finansija i vas. Početak je da živite od trenutnih akcija a ne recidiva prošlosti. A ti recidivi su strah i nesigurnost…

 

Ja sam sebi postavio pitanje: „Ko je jači – ja ili strah?

ZAŠTO  JE  VAŽNO OBILATO GREŠITI

POŠTOVANI ČITAOCI. OBAVEŠTAVAM VAS DA POSTOVE MOŽETE PRATITI NA http://www.igor-opacic.rs/

 

NE MOŽETE POBOLJŠATI SVOJU BUDUĆNOST UKOLIKO NISTE SPREMNI DA IZGUBITE

Iako ste zasigurno ovo više puta čuli, većina istrajava u tome da to samo deklarativno prihvata bez da se potrude da im postane deo karaktera. I ja sam bio deo istog korpusa dok jednom iznenada nisam došao pred svoj rubikon. Nakon te odiseje, bilo mi je važnije da izgradim samog sebe nego prevashodno da se obogatim. Moj rubikon se sveo na odluku da li da se oslonim na svoj duh i hrabrost i da se borim za svoje snove bez obzira na krajnji ishod ili da se ponovo vratim cvileći u „bezbednu“ zonu. A ta zona je toliko zavodljiva kao sirena na moru. Teško joj je odoleti. To je i razlog što je mnogi vole, dugo su njoj, udobna je, premda ta udobnost dugoročno donosi samo nevolje.

Moram priznati da mi je u toj odluci pomogla činjenica da sam jedanput gledao paraolimpijske igre. Gledao sam te mlade ljude kako se bez nogu i ruku bore za pobedu. To me je nagnalo da se upitam da li bilo koji od mojih strahova i „problema“ zaista postoji kada se uporedim sa nesrećom ovih ljudi koji su uskraćeni za ono najvažnije – zdravlje.

Ukratko, nema nade da možete promeniti bilo šta u svom finansijskom položaju ukoliko se ne usudite probate nešto novo, da rizikujete gubitak ili doživljenje bilo kakvog poraza. Da živimo nekoliko stotina godina, pa i da protaćimo prvih 50-ak. Ali na žalost,ovo je sve što imamo, pa opet većina se opredeljuje da protraći vreme bežeći u sigurnost.

 

ZAŠTO SE TAKO PONAŠAMO

Zato što smo tako uslovljeni. A uslovljeni smo jer verujemo da smo bića izbora tj. da biramo ono što želimo ili ne želimo. Ali stvarnost je drugačija, mnogo drugačija. Tokom života zaista napravimo par strateških izbora, ali to je mali procenat u odnosu na rutinu u kojoj živimo tj. pravilima koje su ko zna kako i od kad tu, „sa nama“. Pravilima koja su nametnuta još u detinjstvu jer smo ih nesvesno prihvatali iz najbliže okoline i ne pitajući da li su ispravni.

Ali na sreću, pošto smo odrasli,  to je sada iza nas, je li tako? Ali nije. To je i dalje u nama i tako je teško sad menjati. A bivamo i osudjeni od okoline ako nam ponašanje nije „u skladu“.

Zato se i bojimo greške, zato se i bojimo da se da izadjemo iz trke pacova savremenog sveta. Zato se i plašimo „šta će ljudi reći“ ako ne uspemo ili pokušamo nešto „ludo“. A okolina voli da tura nos u tudje poslove. Zato grozničavo tražimo stalno zaposlenje i tu ne „sme biti greške“. Zato pričamo o visini plate i raspitujemo se gde je ona veća umesto da govorimo u terminima kao što su „koliko % je zarada“, „Koliko sam uvećao imovinu“, „Koliki mi je udeo u biznisu“ i slično.

Oni koji sebi dugo postavljaju ova zadnja pitanja, vaši su poslodavci. Stalno zaposleni brinu o njihovom biznisu, dok oni profitiraju. Stalno zaposlenima je jako  važno da budu lojalni nameštenici nadajući se bogatim nagaradama i izdašnim bonusima. Ali takva mesta, koja donose takve benefite, izuzetno su ograničena. Ponekad mi deluju kao loto. Jedan zaista dobije izdašnu nagradu i taj jedan je dovoljan mamac da milioni drugih nagrnu i zapnu ne bi li je se takodje dočepali.

Kada bolje razmislite lov na „stalan i siguran“ posao je motivisan strahom od plaćanja računa tj. da li ćete biti sposobni za to. Kada je to ugroženo, većina je paralisana strahom i nije u mogućnosti da razmišlja. Kada sam napustio stalan posao, u narednih 5 godina, bio sam svedok na desetine istih sudbina sada već bivših zaposlenih. Mnogi od njih su moji poznanici. Jedno što su tada radili je kako da se domognu istog nameštenja. Čak i po cenu manje plate. Bilo je daj šta daš. Savladani su od jedne snažne emocije: panike. Savladani su pitanjima: „Šta ću sad“, „Moram da imam novac“, „Moram da platim račune“… Ukratko „moraju“ da budu plaćeni i zbog toga traže garancije za to.

Zar ipak nije lepše da promenite stranu, dakako bez garancija uspeha, umesto da tavorite na „sigurnom radnom mestu“ pa čak i menjajući ih, ali u biti voditi brigu o tudjim poslovima dok jednom ne budete prestari za to.

Zar je zaista životna motivacija da se protraći život na „sigurnom“ poslu zarađujući manje nego što možete. A možete samo niste svesni i plašite se. Ponajviše „greške“ u proceni tj. da će vas snaći neuspeh jer ste pogrešno precenili svoje snage. Iako ni to nije najgore. Mnogi se odluče na pljačku i krimimal da bi se domogli novca. Drugi traže žrtve preko bogate udaje ili ženidbe.

 

ODGOVOR

Ako se uplašite i zapitate se šta će biti sa mnom ako ne uspem, znajte da u najgorem slučaju možete da se zaposlite. Ali zašto bi to radili? To na kraju uvek preostaje. Zašto biste uopšte odustali ako ste krenuli. Kada krenete na odmor da li ikada odustajete. Ne pada vam na pamet. Makar oluja  i nevreme bili. I niko vas neće odvratiti.

Problem je u tome što svako od nas u sebi nosi ideju koja bi ga mogla finansijski osloboditi, ali ne zna kako da je sprovede. Tada ga preplavi strah od greške pa se drži „sigurnog“. A trik je baš u tome – da se pogreši. Da se i bankrotira, ako je neophodno. Bankrot nije obavezan, ali ako se desi može samo da vas ojača. Donald Tramp je bankrotirao, pa se opet silno obogatio. O zna za jednu važnu zakonitost da je „Bankrotstvo privremeno, ali je siromaštvo trajno“. Kada kažem siromaštvo mislim na um i duh.

 

NARAVOUČENIJE

Strah od greške smo stekli još u detinjstvu, prvo od roditelja a posle, i to najsnažnije, tokom školovanja. Mišljenja sam da nam je školovanje dosta odmoglo u svim aspektima života. NEMOJTE TO DA BRKATE SA POZITIVNIM NAMERAMA ŠKOLSKOG SISTEMA. Mnogo znanja nam daje školovanje. Ipak to znanje je za većinu nefunkcionalno. Reproduktivno. Sa represijama zbog pogrešaka. Zato se i uvukao u većinu strah od greške. A kada je čovek uplašen, on je stegnut i proizvodi loše rezultate.

Ipak, kao odrasli, iako duboko uslovljeni 12 godišnjim ili 16,18 godišnjim obrazovnim treningom pa samim tim i ukorenjenim navikama, moramo da budemo svesni nekih pogrešnih implikacija školskog sistema i da to prevaziđemo. Ne možemo stalno kriviti roditelje, nastavnike, profesore, politiičare, uspešne ljude. Ta rutina kojom se vladamo, plašimo i okrivljujemo sve osim nas samih, osrtavlja nas u začaranom krugu.

Ako ne verujete da je moguće uspeti, onda imate predrasude o samom sebi i naravno da nećete uspeti. Najgore što je većina uverena da drugi to mogu, ali oni ne. Većina sanja milione ali ne i da se upusti u zarađivanje istog. Na žalost, i to samo zbog nasleđene „stvarnosti“ koji su nam ostavili roditelji i drugo blisko okruženje. „Da, baš ćeš ti uspeti“, „Da valja, već bi neko drugi to smislio“  „Nisi ti kapacitet za to“ „Mani se toga, nije to za tebe“. Da li su vam poznate ove rečenice?

Ne odbacujte svoju ideju u startu kao neostvarivu. Otisnite se, pogrešite, ako bog da i više puta, opametite se i polagano pretvarajte se u uspeh. A najveći će biti kada sami sebe, kao ličnost, pretvorite u osobu bez straha od pogreške.

Ja polazim od sebe. Ovo radim zato što u biti nisam baš previše vredan. Ne volim preveliki fizički napor koji je dosadan. Više mi se svidja da razmišljam kako da dodjem do finansijske slobode uz što manje uloženog rada. Ne svidja mi se surova istina da stalno zaposleni najviše nagrabuse jer nemaju izbora pošto im država odmah oporezuje celokupnu zaradu za poreze i doprinose. One koji vode računa o svojim poslovima, država oporezuje za iznose koji su preostali tek kada su istrošili sav novca za svoje potrebe. Mogu slobodno reći, da iako većina panično beži od nje, mene ta neizvesnost inspiriše. Ne prihvatam više uljuljkanost. Kada god se osetim „Bezbedno i udobno“ uznemirim se.

Probajte, ne boli… a i zabavno je.

ZAŠTO  SU  BOGATI  LJUDI TAKO OMRZNUTI

POŠTOVANI ČITAOCI. OBAVEŠTAVAM VAS DA POSTOVE MOŽETE PRATITI NA http://www.igor-opacic.rs/

 

ŠTA SU NAM SKRIVILI

Dugo već želim da se osvrnem na jednu tužnu ljudsku osobinu. To je mržnja prema uspešnim i bogatim ljudima. I ne mislim samo na ljude koji su stvorili materijalni uspeh, ali će u ovom  postu naglasak biti na njima.  „Bogataši su pohlepni, bogataši su kriminalci, ne može se biti „duhovan“ i bogat u isto vreme, bogatašima nikad nije dosta“ su reči koje čitav svoj život slušam. Premda je velika većina od nas bogom dana i stvorena da se ostvari kako materijalno tako i na bilo koji drugi način, mržnja i nepodnošenje uspešnih ljudi ne jenjava. Posebno materijalno bogatih. „Lov na veštice“ i sindrom „Robin Hud“ postoji od kada postoji ljudska civilizacija. Iako je ljudska svest i sveukupan razvoj, posebno tehnološki, strahovito napredovao, neki primitivni osećaji i dalje istrajavaju. Romantični film sa Erol Flinom ili Kevin Kostnerom u glavnoj ulozi o „pravednom“ junaku iz Šervudske šume, je ništa drugo nego omaž tim osećajima i ne samo to. Nego je i glorifikacija jednog groznog stanovišta koja opravdava jedno stanje otimanja u „ime pravde“. U savremenim uslovima Robin Hud bi bio najobičniji gangster, što je bio i onda. Njegova stvarnost, to jest istinitost dogadjaja  vezanih  za tu osobu,  nema nikakve veze sa pričom iz Holivudskim filma. Odnosno, film je napravljen da bi se zgrnule pare tj. da bi se neko obogatio, a osnovno polazište je u najtananijim ljudskim porivima da se bogatima metnu „klipovi u točkove“.

U suštini, Robin od Lokslija je bio politička figura u vremenima kojima je postojao. Ipak, vremenom, njegovo ime je postalo simbol protiv ugnjetavanja koje je opstalo kroz vekove. I kao takav simbol, on je meni potpuno prihvatljiv. Ali nije mi prihvatljiv da bude simbol  otimačine u “ime pravde”. Jer  ti koji otimaju imaju jedino cilj da zamene mesta sa onima na kojima primenjuju “pravdu”.

 

KAKVA JE ZAISTA STVARNOST

Da li postoje ljudi koji su na nelegalan način došli do baogatstva? Oh, pa naravno. Nemam ni malo razumevanja prema kriminalcima bilo koje vrste. Ali dok sam radio u finansijskom sistemu Srbije (lizing, banke), razvejao sam jednu veliku zabludu u koju sam duboko verovao, kao i većina. Da su bogati ljudi listom prevaranti, hohštapleri, blisko vezani za politiku. Moje iskustvo govori da je barem 80% ljudi svoje bogatstvo steklo na pošten način i da nisu bili oslonjeni ni na jedno od gore navedenih „brzih pruga“ za bogaćenje. Ne, većina su bile porodične firme koje opstaju decenijama. I dugo im je trebalo da stanu na noge.

Hoću da kažem, da biti bogat u većini slučajeva ne znači biti nelegalno bogat. Najveći broj njih je svoje bogatstvo stekao upornim radom, velikim vizionarstvom, UPUŠTANJEM U RISAKNTNE POTEZE KOJI SU IH MOGLI DOVESTI DO BANKROTSTVA, dok su drugi čekali „siguricu“.Danas, zapošljavaju ogroman broj ljudi i bave se dobrotvornim radom, mnogi od njih. Tokom perioda, prevazilazili su razne teškoće ali su bili spremni i naučeni da iskoriste prilike koje su im se ukazivale, bez da su koga oštetili. Da prevedem na fudbalski termin: Postajali su centarforovi koji su umeli da prebace loptu preko gol linije za razliku od onih koji to nisu nikad, ali koji se stalno žale i kukaju na sudiju, tražeći nihovu pomoć ili padaju u protivničkom šesnaestercu čim ih pipnu.

 

MORALNOST I POBOŽNOST

Prosto je neverovatno kako mnogi ustrajavaju u takvom negativnom stavu prema bogatim ljudima. I ne samo to, nego sa prezrenjem gledaju na uspešne ljude, i još misle da su „uzvišeni“ na neki religiozna način i da im je ispod časti da se spuštaju na nivo bogatih „zlikovaca i prevaranata“. Jer bogati su eto zli i primitivni, a oni su eto„ obrazovani“, pošteni, duboko moralni i bliži bogu. Možda i jesu, ali njihova bliskost sa religijom nije izgradila crkve, ni škole, nije zaposlila nikog. Čak šta više, mislim da je ta vrsta religioznostI ništa drugo do „odgovor“ na nesposobnost i lenjost koje poseduju u nenormalnim količinama. To im je zgodna fraza ili izgovor za besparicu u kojoj su. U kojoj ne mogu svojoj deci da obezbede školovanje ni pristojne uslove za život. I onda se mire sa takvom „božijom voljom“ i sa mnogo srdžbe gledaju na uspešne koje bi rado videli na konopcu. Samo znajte da je preziranje uspešnih ljudi bez ikakve sumnje najbolji put da ostanete tu gde jeste.

 

LJUBAV AH LJUBAV

Rečenica“ ljubav je važnija od novca“ je glupa dozlaboga. Ljubav pokreće svet ali ne plaća školarinu i ne kupuje krov nad glavom. Hoću da kažem da je novac izuzetno važan u svom domenu  i IZUZETNO NEVAŽAN izvan toga. U mojim odnosima sa meni bliskim ljudima novac ne igra nikakvu ulogu, u najboljem slučaju – simboličnu tj. ko danas plaća turu pića. Posedovanje novca omogućuje veliku slobodu što dalje znači i veću odgovornost prema društvu. Ako ste alavi i sebični koliko god da imate potrošićete na sebe. Ako ste odgovorni, pomoćićete zajednici – to je na vama.Novac sam po sebi s time nema blage veze.

Sve se na kraju svodi na pitanje sreće. Ako ste razboriti, novac vam može pomoći u tome. U suprotnom, sreća nije jedino što je neizvesno u vašem životu. Ja mislim da mi novac može učiniti život zabavnijim i meni je to sasvim dovoljan motiv.

Ali ako kažete vašem partneru ili bilo kojoj bliskoj osobi da je nebitan, šta mislite, koliko dugo će se zadržati u vašem prisustvu. Isto je i sa novcem. Ako vam nije „važan“ i ako ste protiv materijalizma – on će odšetati od vas. Neće ostati tamo gde ga ne žele. Ako ste i vi pristalica teorije da je novac beznačajan – sigurno ga nemate dovoljno za svoje potrebe.

 

BITI PRIMITIVAN I ZAVIDAN – KAKO TO GORDO ZVUČI

Nedavno sam pročitao na jednoj internet stranicu predlog jednog uspešnog poslovnog čoveka o tome kako rešiti problem srpske železnice. Ovaj biznismen nosi naziv „kontroverzni“. Mada ne znam ni za jedan drugi termin uspešnog Srbina. Ne želim da raspravljam o njegovom legalnom ili nelegalnom bogatstvu. Ono što mi zadržalo pažnju sve vreme dok sam čitao ovaj intervju i istovremeno i užasnulo, jesu komentari čitalaca. Pročitajte neke od njih:

– Ma da,kako da ne tebe da poslušaju,pa da radnici izgube i ovo malo prava što imaju, a ti još malo da zaradiš.malo ti je?!

– nije ni cudo sto trazi pruge. prugasto bi mu bas lepo stajalo.

– A kako bi bilo da preslikamo kineski krivični zakon pa da za pljačku državne imovine tajkuni vise na Terazijama.

– Sve same tange frange kombinacije.Silni tajkuni, njih 90%

– Fukaro, gde su narodne pare od privatizacija? Dakle, bogataši su tajkuni i sve ih treba pobiti…

Hm, Tito, komunizam i partizanska otimačina su odavno iza nas, jel tako?…ili ipak nisu, nego čekaju svoj pravi čas. I dalje ima njihovih simapatizera koji bi isto kao i njihovi prethodnici – po kratkom postupku. Možda je taj “tajkun” stvarno nelegalno zgrnuo bogatstvo. Ali nije to poenta. Poenta je da bi se ovakavi komentari pojavili za bilo koga od vas da je na njegovom mestu, bez obzira koliko “pošten” bio i bez obzira na koliko je fer način stekao bogatstvo.

Ono što u stvari želim da podvučem je da u našoj kulturi skoro važi pravilo da svako ko uspe, to je  uradio na pokvaren i nezakonit način. Dovoljno je da se na neki način istakne i odmah se  posumnja da je uspeo jer je npr.blizak vlasti ili krimainlcima ili je nekog ojadio. Skoro niko ne želi da prikupi činjenice i da formira svoj stav o nekome, već sud stvara ćitanjem novina i tabloida koji naravno pišu senzacionalno i bez dokaza kako bi prodali novine.

Dobar primer za to je Novak Djoković. Zaprepastio sam se kada u komentarima vidim da ga skoro polovina čitalaca mrzi i raduje se njegovim porazima iako iskreno nemaju objektivnih razloga za to. Ali, eto, uspeo je, svetski je igrač broj 1 pa eto razloga.  Ne liči li to na neosnovanu zavist i ljubomoru prema uspešnima?

 

MOJ SAVET ZA KRAJ: –

–         Poštujte dostignuća uspešnih ljudi

–         Nadjite uzor u njima

–         Cenite uspešne ljude

–         Potrudite se da ih upoznate ili još bolje da čujete njihove recepte uspeha

–         Najbolje bi bilo da se družite s njima, ako je moguće, i da postanete uspešni

–         Izbacite zavist i ljubomoru zauvek.

OSNOVE FINANSIJSKE PISMENOSTI (2.deo)

POŠTOVANI ČITAOCI. OBAVEŠTAVAM VAS DA POSTOVE MOŽETE PRATITI NA http://www.igor-opacic.rs/

 „KAKO TO SEBI DA PRIUŠTIM“

 Iza dana u dan sve me više fascinira taj strah izazvan mogućom neimaštinom koja tera veliki broj ljudi na traganje za sigurnošću. Došao sam do tog nivoa, da pažljivo slušam reči koje ljudi upotrebljavaju kada se pomene ova tematika. Izošteno čulo sluha, spremno da ne prekida drugog u njegovom izlaganju – je jedan od najvećih dostignuća u međuljudskim odnosima. Prosto je neverovatno, kako brzo možete da procenite ko vam je s druge strane, ako samo se koncetrišete na reči koje dotučni(a) upotrebljava.

Verujte, najdominantnije reči koje većina osoba koristi jesu – strah i sigurnost.

Ništa tako ne umanjuje naš genij kao preveliki strah i sumnja u sopstvene sposobnosti. Nažalost, držeći se čvrsto za sigurnost stalnog zaposlenja, neumitno žrtvujemo sopstvena verovanja i ideje. Iako ovo zvuči kao filiozofiranje, na bazi sopstenog iskustva vam mogu reći da je ovo najtužnije u našim životima. Zbog toga, spremni smo da protraćimo najveći deo svog života. Da živimo nekoliko 100-tina godina, pa u redu. Ali ne, ovo je sve što imamo.

 

 „KAKO TO SEBI DA PRIUŠTIM“

Trajalo je to dugo, dok jedanput ne proćitah da je jedan od ključnih pitanja koje sebi treba da postavite ako ste spremni da postanete finansijski nezavisni: „KAKO TO SEBI DA PRIUŠTIM“. Probajte to sebi da postavljate nekoliko puta dnevno u toku recimo nedelju dana. Nemojte odmah da odmahnete rukom u znak odustajanja. Neka reč „odustajanje“ ne bude u vašem rečniku.

Za mene je ovo bila magična reč. Za mene je ovo bilo i jeste „Sezame –otvori se“. Za mene je ova rečenica postala nagon tj. dovodila me i dovodi do uzbudjenja u nastojanjima da ostvarim ono što hoću. Nemam reči da opišem kako mozak postaje svemoćan kada se upregne, kako vam se odjedanput iskristališu mogućnosti za koje ste do tada bili slepi. I ovo ne važi samo za novac.

Nasuprot tome rečenica „Ne mogu to sebi da priuštim“ dovodi do očaja i depresije. Ona dalje prouzrokuje zavist i povrh svega lenjost. Pomirenje sa „nepromenljivom i tužnom“ situacijom, nagoni čoveka na malodušnost i zatvorenost. Nagoni ga na silno nezadovoljstvo prema sebi i drugima.

Takve ljude neuspeh dotuče. A kad razmišljate u pravcu „KAKO TO SEBI DA PRIUŠTIM“ počne sve da vrca. Postajete pobednik koga su udarci „opametili“, a ne porazili.  Postaje vam nevažno da li ste pogrešili. Najgora stvar u našem obrazovnom sistemu je da se greška  ne prašta, već kažnjava. Zato većina izlazi hendikepirana strahom od gubitka i gređke. Ako to prebrodite, znajte da vaš mozak postaje vaš saveznik, ne spava i danonoćno radi da stvori temelje aktive koja vam nosi gotovonske prilive.

 

Kada ste stalno zaposleni, postajete potpuno zatucani jer ste fokusirani na priliv zadnjeg dana u mesecu i kako da se nekako dogegate do penzije. A ta dosada i monotonija vas dotuče. Jedino što vas tada zanima je kako da „ne napravite fatalnu grešku“, „da se ne zamerite šefu“, „na koga da se oslonite pri penjanju na korporativnoj lestvici“, pitate se „ko to njemu(njoj) drži ledja, pa eto vi ne možete napred“ i slično. Iz ove perspektive, čini mi se da za većinu zaposlenih, zarobljeništvo “stalnog zaposlenja“ deluje veoma okrutno.

POZNAVANJE SITUACIJE

Evo jedan ekzaktan primer kako ljudi sa stalnim zaposlenjem gube novac a da toga nisu svesni. Za razliku od njih, finansijski slobodni shvatili su u čemu je štos pa s time i bolje prolaze. Ključna stvar je da razumete da država svoje opstajanje zasniva na srednjoj i siromašnoj klasi odnosno dramatično oporezujući te dve najveće grupe ljudi.  Bogate i finansijske slobodne – mnogo manje. I TO NEMA VAŽI SAMO ZA SRBIJU. Da ne bude zabune, tako je ustrojen čitav kapitalistički svet. Razlika je „samo“ u procentima. Odnosno, od države do države, razlikuje se poresko zahvatanje. To nije pravedno, ali kada je ljudska civilizacija bila preavedna. Pravda retko kada postoji za najjače. Onaj ko „zvecka“ oružjem (bio to novac, puška ili politika) malo se obazire na pravdu. Ona je napisana za nejake.

 

No, evo primera koji sam spomenuo:

Recimo da je prosečna plata nekog zaposlenog RSD 40.000. To je ono što u našem primeru zaposleni primi zadnjeg dana u mesecu kao platu. Ali, u suštini, on zaradjuje mnogo više. Njegova ukupno zaradjena suma je RSD 63.600. Razlika su naravno doprinosi i porezi. Tu nema ništa nepoznato.

Problem nastaje u razumevanju da država prvo uzme sebi svoj deo tj. RSD 23.600, a od ostatka tj. RSD 40.000 što vama  preostane, tek tad počinjete da trošite za vaše potrebe. Pa ako imate rate kredita po bilo kom osnovu ako ste zaposlen, vi to namirujete od neto plate od RSD 40.000. Za razliku od zaposlenog, preduzetnik koji vodi knjige,  na raspolaganju ima odmah tih 63.600 i iz te sume može da otplaćuje sve obaveze i da troši za svoje potrebe.

Njemu je na volji da potroši za šta god poželi. Tek nakon trošenja, država ga oporezuje sa 15%. Preciznije rečeno, ako je od RSD 63.600 potrošio 63.000 za svoje obaveze i  potrebe, država će ga oporezovati sa 15% na onih preostalih RSD 600 din. U tih RSD 23.600 preduzetnik može da ukalkuliše i deo za penziono i za kjnigovodju i mnogo toga drugog što stalno zaposleni ne može. I opet mu ostane više nego da je stalno zaposlenom.

Slično je i sa preduzetnicima koji paušalno plaćaju obaveze, mada im ostaje manji iznos jer plaćaju mesečne nadoknade u fiksnom iznosu, uglavnom od 12.000-18.000. Pa opet im ostaje više nego stalno zaposlenom.

U našem primeru recimo, samo porez za stalno zaposlenog koji prima neto platu od RSD 40.000  je 3.283, a ako ste preduzetnik koji vodi knjige, onda je to 15% na onih RSD 600, što mu dodje RSD 90.

Iako bi ovom primeru mogli dodati priličan broj digresija, suština i nije u preciznom seciranju troškova.

Kako god, bolje prolazite, tj. više vam ostaje (koliko-toliko) ako se pozabavite svojim poslovima umesto da vodite računa o tudjim.

Neka vam to bude zvezda vodilja